Više te nema

 

Nisam  vidjela da gubim te polako, i da je kraj, da nam više ne ide, da ti nisam kao prije.

Dala sam sve od sebe, i  voljela  te…

Sad razmišljam šta nam se to desilo, ko je kriv, zar da danas želim, da mi svako slijedeće jutro bude manje bolno. Prestala sam  da budem jedina,  prestala sam biti cijeli svijet..Ja i dalje lažem  da mogu bez tebe, pokušavam da ne mislim kako su  tvoje ruke klilze po mome tijelu dok si  mi dugu u noć šaputao  koliko  sam posebna. I, kad bi samo znao koliko žalim zbog tih dubokih očiju što me više nikad neće gledati onako..kao nekad. Dok ležim na krevetu i suze mi teku niz obraze, borim se s nečim, u ovom trenutku i zauvijek nesavladljivim .Shvatila sam da  te nikad neću prevoljeti. U meni će još dugo biti onaj osijecaj koji me preplavio kad si mi priznao da me voliš, a  tijelom će mi i dalje odzvanjati mekoća tvojih usana.

Ti odlaziš kao da nema vise vremena..ona je tu i daje sve sto nisam ja. Kad oprostiš sjeti me se ponekad, vise ti ništa ne tražim, samo jedno reci mi. Da li bi bio onaj isti da mi te vrijeme vrati, i da te opet pogledam  onako kako znam, da li bi poželio isto što i nekad?

Noći su preduge kada te nema, kad si napušten i sam. Mislim da bez tebe neću moći ,nisu to zablude..mislila sam da je to ono pravo , da nam je ljubav najjača, jača i od sudbine. Ali izgubili samo se na beskonačnoj liniji vremena.

 

Ja i dalje ležim na krevetu i borim se s nečim nevidljivim…

Mrzim ovu tišinu..ubija me.

Shvatam  da nemam  nikoga, osjećam bol u grudima i molim Boga da mi te pošalje u snove…

 

 

4 komentara

Komentariši